Posmatram soljicu kafe koja stoji na stolu..Razmisljam o njoj,dok vrijeme oko mene prolazi nekim ubrzanim koracima. Njezin opojni miris dovodi me do mnogo iskusenja.....

   U proljece uz soljicu kafe radovat cu se ,gledajuci ga kako mu cvjetaju

   pupoljci . Mozda necu zapaziti kako tesko podnosi kasne snjegove i  

   hladne vjetrove koji ponekad nalete sa sjevera.

   Svidja mi se i njen opojni miris dok ga lagani ljetni povjetarac raznosi po

   sobi ..po dvoristu i sasvim slucajno poput  lopova zanjise grane drveca.

   I mozda necu primjetit da one mene pije ... cak necu cuti vapaj  za

   hladnom kisom kako bi ugasila zedj.

   Svidja mi se i kada u kasnu jesen sa soljicom kafe u ruci posmatram

   njezine sarene boje dok se cudno stapaju sa drvcem kako bi samo ja

   uzivala. Ali necu obracati paznju, niti cu primjetiti ukocena tijela na

   na hladnoj kisi. I pitam se da li ce iko uspjeti uociti njegovu zebnju

   kada mu vjetrovi odnose list po list.

   Zimi cu iz kuce , kroz  zamagljeni prozor sobe posmatrati vijugave

   siluete koje bijeli snijeg i hladnoca stvaraju pa pustim ulicama.

   Da li ce neko uspjeti cuti kako grane drveca pucaju pod tezinom

   snijega? To ne znam...Ja cu ipak dusu okrijepiti toplinom kafe

   osluskujuci tu ledenu idilu...

I  dalje je posmatram ...stoji tu ispred mene. Razmisljam o njoj od jednog do drugog godisnjeg doba; a svaki novi gutlja mi donosi  novo iskusenje.

P.S. Kafa je najbolja dok je vruca :)

Nije vazno da imam dobru sliku koju ce lajkovati 1000  osoba   

Nije vazno da imam najposijeceni profil.

Nije vazno da kad otvorim INBOX da je pun poruka ,ne cine mi to sretnom.

Nije vazno da me smaraju neki tipovi u pokusaju da mi dizu samopuzadnje,moje samopouzdanje i bez njih je na zavidnom nivou.

Nije vazno da sam u vezi i da nikada nista ne radim.

Nije vazno da idem na dogadjaje koje sigurno necu posjetiti.

Nije vazno da napravim blog i temu na nekom formu makar sa samo par odgovora.

Nije vazno da sam cool i da mrzim photoshop koji cuda cini

Nije vazno da cu se sutra probuditi koju godinu starija i reci sta se ovo zbiva u svijetu i BiH.

Nije vazno sta se desava.

Nije vazno,sto ce jednog jutra doci stari ili stara i reci nema vise para za tvoje hirove.

Nije vazno nista od toga..

Vazno je samo to da moj zivot cine sitnice..

„Uzivaj u sitnicama , jer mozda ces se jednog dana osvrnuti na to i shvatiti da su to bile velike stvari“

P.S. I love my life bas onakav kakav je.Volim moju porudicu i moje prijatelje. Hvala vam svima koji me ponekad trpite zbog moje tvrdoglavosti .Hvala vam sto ste dio mog zivota i volite me onakvom kakva jesam . Hvala vam za svaki osmijeh,za svaku dragu rijec.. U biti hvala vam za svaku sitnicu.....Jednostavno I love you people

¨Ja zelim ljubav,radost,dobru volju..Novac me nece uciniti sretnom

Zelim da umrem sa rukom na srcu..Hajde da zajedno otkrijemo moju slobodu

Zaboravite sve svoje predrasude Dobrodosli u moju stvarnost. Dosta mi je lijepih manira,to je suvise za mene Ja jedem rukama i takva sam kakva sam

Govorim glasno i iskrena sam,izvinite me

Hajde da prestanemo sa licemerjem,meni ga ponestaje

Dosta mi je besmislica

Pogledajte me,cak nisam ni ljuta na vas,ja sam jednostavno takva¨

Ovo je samo jos jedna zivotna prica koja se nize na jos hiljade, hiljada slicnih.
Veceras.. glas u mojoj glavi konstantno ponavlja, dobrodosla u stvarni svijet.Ovo je realnost!Probudi se iz sna!Probudi se i osjeti realnost i surovu zivotnu okrutnost, tako hladnu, tako izopacenu....

Osjecam  nesto u njedrima..neku okrutnu bol i tiskanje koje je tjeralo moje srce napolje. Osjetila sam nagli pritisak u glavi.....Zatvorila sam se u sebe ...Zivot te izradi milion puta, milion puta ti pruzi sansu, nadas se boljem sutra. Ali, nema te. Tebe nema. Ti nisi psihicki prisutna ovdje. Ti vise ne pripadas ovdje. Sama si. Otisla si, a nisi ni svjesna toga...to je zivotna lekcija... Zato mrzim svijet odraslih i pokusavam biti i dalje dijete veliko u dusi dok još mogu da izrazim taj dio sebe kao jedne osobe. Pokusavam biti dijete, a pokusavala sam biti koliko toliko odrasla. 

Dugo vremena sam se pitala zasto uvijek u pogresno vrijeme volim pogresnu osobu.
Ponovo ista prica , ista stvar . Raskid , suze , neprospavane noci...Nisam ocekivala...dvostruki udarac.Ponovo sam dopustila. Danima sam bila povucena u svoju tamnu sobu,zamracenu bez tracka svjetlosti.Pokusavala shvatiti zivot i ono sto mi je zivot donio.Covjek ne moze sprijeciti nesto sto mu zahtjeva njegovo srce, njegov um. On misli da je bio nemocan.Izgubila sam kontrolu nad svojim umom.Nisam mogala vladati njime. Zasto? Sta li se dogodilo?Jesam li ja poludila? Sta sam ovaj put pogresno ucinila? Niko nije imao odgovore na sva taka nebulozna pitanja pa cak ni ja sama. Stvarala su se u meni u svakoj minuti, svakoj prokletoj sekuni koju sam provodila sama u jednom mracnom kutku moje sobe u kojem sam krenirala nove misli, novi nac in misljenja, stvorila drugaciju sliku o sebi.

Mrzila sam ga ali ipak bila sam covjek prije svega. Covjek koji je spreman sve oprostit.Rekla sam sama sebi: „On i ja;Nije nam sudjeno“. Osjecanje su jos pomjesana. Volim te, dakako da te volim. Ova rana koju je on i samo on, ponovno otvorio nakon toliko godina, ponovno ce zarasti za jos, toliko i toliko godina. Vjeruj , on je bio drugo iskustvo, druga greska u mome zivotu. Povjerila sam mu kljuc i tajnu moga srca, a on je izdao moje povjerenje, moju ljubav, moja osjecanja, iskrena i neiskvarena prema njemu. Svima je davao taj kljuc, sve je tajne otkiro ljudima koji nisu zavrijedili moje povjerenje. Mrzim ga, ali oprastam mu. Nasmijesila sam se i ustala iz sopstvenog pepela.

Naucila sam lekciju. Naucila sam da ne trebam zivjeti u snu.Zivot je suvise okrutan da bi ga mogli zivjeti u snu. Realnost je komplicirana i da bi je shvatili moramo dotaci dno i skupiti hrabrosti ustati . Nije sramota ako padnemo i ako nas povrijede,sramota je ako ne ustanemo i ne nastavimo dalje...To je zivotna lekcija koju sam naucila...

Hrabra sam ,udacu se za noc i necu odustati od zivota.Ja sam princeza ratnica.
Udat cu se za mrak jer ja sam vojnik mojim emocijama..
Udat cu se za noc. Necu vise plakati. Upustit cu se u mrak i necu nista ostavljati na tim marcnim ulicama za istrazivanje.

Udacu se za noc;prepustit cu se mraku....

Ja sam san istkan kisom
Ja sam lavirint u pustinji nekoj
Budim se u bolu
Sanjam o ljubavi dok vrijeme protice kroz moje vene
i ledi krv , krv vrelu kao vatra

Ja sam san o vatri
Vezana sam za nju poput ptice feniksa
Radjam se u njoj i umirem u njoj
U plamenu sopstvenom
Moje zelje igraju u obliku covjekove zelje

Uve'li sam cvijet
Pustinjska sam ruza
svaka moja latica je veo koji skriva tajnu

 
Sto me vise trazite,sve vise postajem vasa
opsesija
I dalje gori zelja da me nadjes?


Ja sam san istkana kisom
Moj pogled luta nebom
A kada sklopim oci
Moj tajni opijum postaje ljubavna zudnja

Uve'li sam cvijet
Pustinjska sam ruza
svaka moja latica je veo koji skriva tajnu

Uve'li cvijet
Osjecaj nedorljivosti postaje tako svet
Pustinjska sam ruza - opijam i mucim covjekovu dusu

Kako bih voljela da u ovim hladnim danima imam barem nekog da me zagrli...barem  da mi ugrije ruke ..
Kako bih voljela da mogu leci u topli krevet a da znam da neko negdje misli na mene i da ta misao
prolazi kroz moje tijelo poput struje .. napajajuci moju dusu toplinom .. snagom.. energijom ..
Kako bi zeljela da se probudim u ranu zoru i da pred ocima imam neciju sliku .. necije oci pune ljubavi ..
Mada ne mora to biti ljubav ona koju svi definisu kao neku neopisivu i prelijepu stvar ..
Nego jednostavno neku tu povezanost .. tu neku uskladjenost ..

Ups... upravo sam napravila "Lapsus linguae"....


Ma cemu i kome ja bacam ove njezne izlive nekih ogorcenih emocija ...
Tisina..
Moja zelja i dalje bukti u meni .. cak je cujem .. bukti .. i opet...
Tisina ...
Mozda bih ipak voljela da sam dzep na necijem kaputu..kad puse... kad je hladno da ugrijem
necije ruke...ili bih pak voljela da imam nekog sa tim dzepom u koji bih mogla spustiti promrzle ruke..



 so  .... i'm still searching you ..... because ..... i wanna to be keep worm by you...

Maloprije sam , hodajuci po sobi , vidjela odraz u ogledalu.
Zatim sam zastala i malo bolje pogledala. Te oci su me posmatrale tako ravnodusno, prodirale
su u moju dusu , da ih u prvi mah nisam ni prepoznala .... Zagledala sam se malo bolje i u
dubini zjenica vidjela sam tugu ...


Posljednjih dana se lose osjecam ... Izgleda da to niko ne primjecuje, ali drago mi je jer se trudim.
Trudim se da sakrijem. I ovog puta sam vjesto skrila osjecaje i sve misli .
Svi misle da sam normalna. Misle da nesto glumim .. kazu dobro glumis ..

MISLITE DA JE OVO FILM ???

Ne,ne to nije film . To je moj trenutni zivot . Nevoljama na filmu brzo dodje kraj , ali u stvarnom zivotu je malo drugacije i dosta , dosta sporije.

I opet sam povrijedjena , i opet drhtim . Desavalo se to i prije ali uvijek sam se drzala , imala hrabrosti i nastavljala dalje s zivotom, kao da se nista nije desilo...
Da opet je u putanju ljubav ..... Ali , zaboga , ova moja ljubav nije obicna !
Nije djecija .... i mislim da ova uzasna porazavajuca bol nece tek tako nestati ...
I neka konacno vide da patim ... neka .. jer moja tuga je velika i najvjestije grimase mi nece pomoci
da je sakrijem.....


Budim se i gledam oko sebe ..Pogled mi je odlutao na ispisane stranice starog dnevinka . Prisjecam se jucerasnjeg dana i olaksano disem ...

DISEM....

Jedna zraka sunca mi pada na lice i sapuce mi pjesmu mog daljeg zivota ..
Dizem se da ne propustim ovakav dan ...

Zurim , jer zivot je preda mnom  ...

Srusila sam spoljna utvrdjenja
moje mladalacke plasljivosti
i napustam koprenu prijateljstva
ja letim k tebi sa izjavom ljubavi
nerazumna , da sudbinu zapecatim

Uznemirena i brza
usana poluotvorenih ;
ja udahnu vazduh da ti nesto kazem
ali on izadje u uzdah
umjesto u rijeci koje nesto znace

Ti kleknu pred mene
i dize svoje ljupke oci ,
prodje kroz moje bice
kao vino kroz vodu
pa promijeni BOJU MOJE DUSE!

Ljudi moji koliko puta sam samo pokusala ovo napisati za nju .. zasluzuje to .. ali svaki put kada bi pocela pisati .. suze bi me nadjacale. Ruke bi mi pocele drhtati a suze koje su tekle izbrisale bi i ono sto sam uspjela napisati... I evo konacno sam uspjela skupiti potrebnu snagu .. jer znam veceras necu spavati .. u prevelikom sam soku ..



Sve je pocelo onog dana kada smo se upoznale u prvom razredu srednje skole . Odmah sam vidjela da u tebi ima nesto posebno,nesto sto zraci . Taj tvoj osmijeh i predivni pogled brzo bi se uvukli svakoj osobi pod kozu. Kao da je sve jucer bilo . Cujem tvoj glas i tvoj smijeh . Kako sam voljela biti u tvom drustvu.Navikla sam se biti tu uz tebe . Cak smo i zajedno sjedile u klupi .. Sjecam se da smo vazda nesto pricale i vazda bile upozorene od strane profesora. Sjecam se svakog velikog odmora .. hahahh zanimljivo je to da nikad nismo isle po kaficima kao ostali iz razreda ; radije smo ostajale vani i setale parkom i vazda nesto budalasale.. Znam i ostali iz razreda su te volje i cijenili bes zbog toga sto si uvijek bila iskrena. Nikad nisi upadala u rasprave ali kada bi neko pridodao na tvoj racun uzvracala si istom mjerom . To mi se svidjalo kod tebe .. zbog toga sto nisi dala na sebe. Imala si ono svoje licno JA . Jednostavno si zracila nekom dobrotom .. I stalno sam se pitala kak uspjeva .. kako uspijeva stalno biti vesela i nasmijana .Divila sam ti se... I onda prekinuto prijateljstvo ...zbog neke sitnice .. u pocetku nisam ni znala da takvo nesto moze biti opasno po zivot . Ali znala sam da ces se boriti i nastojati se izboriti da ti bude bolje .. Dani su prolazili trudila sam se svaki dan raspitivati o tvom stanju. Svako je imao svoju verziju price . Vise nisam znala u sta da vjerujem. A onda kada bih te pokusala dobiti na mobitel .. javljala bi mi se govorna posta ... nikad nisam uspjela saznati sta je u pitanju .. i da li ima napredka u tvom lijecenju . A onda bi privremeno cula da si pustena iz bolnice .. Kako je moje lice u tim trenutcima bilo veselo i nasmijano . Bilo mi je drago cuti da ti bolje .. Ali nazalost nije se zadrzalo na tome .. cula sam da si opet u bolnici razne pretrage ; znala sam da si iscrpljena , al isto tako sam znala da se boris. Pokusavala sam s uzim krugom prijateljica doci u posjetu ali bi uvijek dobile neke kontra informacije da si na intenzivnoj njezi da ne mozes nikoga primiti .. Pokusavale smo doci i kod tebe kuci ali bi opet dobile neke pogresne informacije koje bi nas skrenule sa te namjene. A onda prosle godine sam se obradovala , redovno smo bile u kontaktu . Drago mi je bilo sto si konacno ok ... Uzivala sam u svakom razgovoru s tobom ; bila sam toliko presretna sto je sve u najboljem redu ... i sve do ovog kobnog dana ... :(((((

Ne mogu vjerovat .. ostala sam zaprepastena kada sam cula .. Ne mogu shvatiti da nisi vise medju nama . Toliko boli , toliko tuge ima u meni da je to ne moguce opisati rijecima. Grizla me je griznja savjest sto nisam ni jednom uspjela otici da te obidjem dok si bila u bolnici . Ubija me iznutra .. OPROSTI MI MOLIM TE .. ako me cujes OPROSTIIII... :(((((( ... Nisam znala da ces nas tako brzo napustiti .. nisam spremna na to .. zasto Boze ... zasto bas nju .. :((((( ..... Ako me cujes znaj da smo svi uz tebe .. cijeli razred .. i razredna .. Svi smo sokirani i svima ces nam nedostajati ....

Lutko mozda nisi obisla svijet , mozda nisi uspjela podignuti dom , mozda nisi uspjela podignuti svoju obitelj... Ali postigla si nesto nepreocjenjivo .. iskreno si voljela i isreno si bila voljena .... Lutko neka ti dusa pociva u miru ... Uvijek ces ostati u nasim srcima . Uvijek cemo te pamtiti po tvom predivnoj dusi po tvom predivnom osmijehu. Cuvat cemo svaku uspomenu na tebe jer zasluzila si .. I ako si negdje gore i ako me cujes .. znaj da ces u mom srcu uvijek zauzimati posebno mjesto . I za kraj moram zivjet dalje , moram pratit svoju sudbinu jer prije ili kasnije svi ljudi umiru ... :(

Budi nase nebo ...


R.I.P


 VOLIMO TE

…… I hodam kao sjena kroz lavirinte zivota ….

Pokusavam naci izlaz…..

Pokusavam spasiti dusu ….

Ali ipak sve je jace od moje sjetne duse.. Okovana je teskim okovima, pati se izmedju jave i sna …

Jedina stvarnost u mom zivotu je bila IGRA. Zivjela sam na pozornici. Sve sam smatrala istinom.

Jedne veceri sam bila ja ,druge meni neko nepoznat.

Vjerovala sam u sve .

Prosti ljudi koji su zivjeli oko mene,postali su moj svijet.A sarena kulisa postade moj dom.

Poznavala sam samo sjenke , i smatrala sam ih stvarnima.

Ponekad sam vidjela svu bijedu,jad i nistavilo praznog,laznog sjaja,u kojem sam uvijek igrala.

Ponekad pomislim da su ljudi strasni,stari i nasminkani; da je mjesecina u dvoristu lazna , da je kulisa bijedna i da rijeci , koje treba da kazem,nisu stvarne, nisu moje rijeci, koje je trebalo da kazem, nije ono sto mene goni da kazem…. I onda sve nestane ; ostajem samo ja na pozornici…I ne volim vise sjenke …Pronasla sam nesto , mnogo vise nego sto mi umjetnost moze biti . … Pronasla sam tebe ..

I zapitam se .. cega zajednickog sam imala sa lutkama na pozornici zivota ….. ………….

Sve je to bio iskrivljeni sjaj , ….

Nestat ces i ti ….

Nestat ce sve

I ostat ce samo ono

Sto bi covjek nazvao UMJETNOSCU …….

Ne znam ni sama zasto i kako sam skupila hrabrosti da ponovo pisem..Zadnje put kada sam pokusala pisati moje rječi su me progutale , a na papiru je ostala samo tacka...


Sjedim pored prozora i pogled bacam vani na tamno nebo . Pokusavam naci utjehu u necemu iznad mene ; u nebu – nebu koje je veceras poprimilo tamnu boju i primilo izgled nocnog neprijatelja.. Moje misli i muzika moje duse povedose me tamo gdje odavno nisam zavirila..Povedoze me u RIZNICU SNA;RIZNICU ZIVOTA..


Sve je tako stvarno; Gledam svojim ocima – kao da je moja dusa napustila umorno tijelo i sada moja dusa postaje vodilja . . Odigrava bitnu ulogu u predstavi predamnom . Sve mi je tako poznato – kao i da je to jedan te isti film sa istim pocetkom , zapletom i krajem. I vrti se film mog zivota u krug, kao da moja dusa nastoji da mi pokaze kakav je moj zivot i kakav ce biti… Sve je tu … Postajem nesvjesna znacenja svega toga . Trepcem ne bi li se probudila iz “sna” ali uzalud – stvarno se desava. Osjecaji su tako zivi ….Sva tuga , bol , sve suze , sva sreca , ljubav , uistinu sve jet u – i poigrava se samnom i stepenom moje izdrzljivosti . Suocena sam s sudbinom – oci u oci . Oooo zar me je sopstvena dusa izdala ? Zar joj nisam bila dobra vlasnica …. Gledam istini u lice …. – priznajem – moja dusa je patila . Dozvolila sam da pati ; podlegla sam iskusenju – ispila sam otrov iz male bocice i otrovala dusu … Ooo sada sam svjesna toga .. svjesna sam moje greske … Sklapam teske kapke, predstava se zavrsila i zavjesa se spusta …


Trgnuh se i otvorih oci…Tisina suti , sutim i ja . Tiho je … svi tragovi onoga sto se odigralo predamnom je nestalo . Ostao je sammo blagi iskrivljeni osmijeh i misli koje me ovih dana drze veselom … Da li je doista ON vrijedan i zasluzan ovoga ? Da li sam ja uopce vrijedna toga ? Da li je ON taj koji je nagno moju sjetnu dusu da se suoci sa ISTINOM i da nastavim dalje ? Puna sam pitanja …ali odgovra nemam …..


Ko je uopce on ? Sudbina ili lijepi hir ? San koji se sanja ili moja sjena sto me proganja ? Ko je zapravo on ? Prividjenje ili mit , nesto sto me boli ili netko tko me voli ??


Ma ko da je bitno tako je on .. Moje srce i moja dusa u njegovom prisustvu postaju jedno. Srce mi zaigra zamamnim ritmom uz melodiju njegove duse;Zar je uspio nagnat moju sjetnu dusu na ples ??? Zar su njegove oci i njegovo lice napravili toliku zbrku u mojoj glavi .. I da jesu , neka su … Pronasla sam se u svemu tome.Pronasla sam ono sto sam oduvijek trazila.Kako dugo nisam bila JA..Kako sam samo zahvala sto on postoji.Zahvalna sam na svakom njegovom pogledu.Kako bi samo oci moje sjale a dusa dobila neku nadnaravnu moc.Boze pa pronasla sam se u njemu..Da li je to grijeh?Da li je kazna sto je moja dusa nasal utociste u njemu ?...Kroz glavu mi prolaze stihovi :

           “Dotakla bih te kao nekad.Da znam samo kojim putem snovima lutas  
          trazeii ljubav,nasla bih te, dotakla bih te,kao tada ...Da samo mogu
          da doletim,uzalud pruzam uvehla krila ovo nebo ne razumije srecu.

          Dotakla bih te kao zelja;znam da me zelis i da me pratis nekim
          mislima kad nikog nema da te utjesim.U tom trenu na nekom drugom
          kraju ceznje ja sam sama.A dotakla bih te kao san,da smirim ti
          uzdah,da zacaram ti usne i umirim te rukama trazeci samo da me 
          cvrsto stegnes,da mi samo kazes da sve proslo je.

          Dotakla bih te kao miris kad ides poljem, kad u njemu nadjes neki
          mali svijet.I onda kad sve nestane,jos uvijek osjecas miris poljskog
          cvijeca, jos uvijek si tamo jos uvijek me pratis...Dotakla sam te svojim 
          rijecima al nije to sve,ne, nije jos kraj,jos uvijek cekam te...”    

Navlacim zavjesu na prozor .. ustajem I odlazim uploviti u snove jer tamo me sigurno on ceka.....